Čudo svetoga ognja u Jeruzalemu
Na
Veliku subotu (prema julijanskom kalendaru) skupljaju se vjernici u
veliku mnoštvu u crkvu svetoga Groba, dan kad se s neba spušta oganj
koji pali svijeće i svjetiljke u svetome prostoru. Takve i slične opise i
riječi pronaći ćemo u mnogim vodičima za Svetu Zemlju.
via 02varvara.files.wordpress
“Čudo
sa svetim ognjem” – pravoslavnim je kršćanima najveće od svih
kršćanskih čudesa. Svake se godine odvija u isto vrijeme, na isti način i
na istome mjestu. Ni za jedno drugo čudo ne svjedoči se da se događa s
tolikom pravilnošću i kroz tako dugo vrijeme. O njemu imamo
svjedočanstva već u osmome stoljeću. Čudo se događa u crkvi svetoga
Groba u Jeruzalemu, za kršćane zacijelo najsvetije mjesto na zemlji.
Samo je zdanje prepuno misterija, zagonetnoga. Teolozi, povjesničari i
arheolozi su uvjerenja kako je ta crkva istodobno i Golgota, mali
brežuljak na kome je Krist bio razapet, ali i onaj ‘novi grob’ Josipa iz
Arimateje, u blizini same Golgote, u koji je položeno Isusovo mrtvo
tijelo. Kršćani vjeruju kako je upravo na tome mjestu Isus i uskrsnuo od
mrtvih.
Čudo svetoga ognja dade se stoljećima slijediti u mnogim
putopisima i izvješćima o Svetoj Zemlji. Neki ruski svećenik Danijel
pomno opisuje god. 1106. ‘čudo svetoga ognja’ u svome putopisu. Opisuje
kako patrijarh ulazi u grobnu kapelicu s dvije neupaljene svijeće. Kleči
pred kamenom na komu je Isus bio položen nakon svoje smrti, izgovara
stanovite molitve nakon kojih se događa čudo s vatrom. Svjetlo izbija iz
samoga kamena – plavičasto svjetlo, koje nakon određenoga vremena pali
uljanice i dvije svijeće u patrijarhovim rukama. Svjetlo Uskrsa je
‘sveti oganj’ koji se onda prenosi svima u svetome prostoru. Obred oko
‘čuda svetoga ognja’ zacijelo je najstariji, nepromijenjeni kršćanski
obred u svijetu. Najstariji zapisi sežu čak u četvrto stoljeće, mnogi
izvori svjedoče o tome čudu sa strahopoštovanjem. Iz izvora proizlazi
kako se čudo događa uvijek na istome mjestu, istoga dana i u okviru iste
bogoslužnoga obreda. O čudu godine 1998. jedan teolog koji je
konvertirao na katolicizam pripovijeda kako se osobno zaputio u Velikom
tjednu u Jeruzalem da bi bio nazočan kod obreda “čuda svetoga ognja”.
Svjedoči o događaju 18. travnja 1998. Grčko-pravoslavni patrijarh u
Jeruzalemu (onodobno Diodor I.) je osoba koja svake godine stupa u grob
da bi preuzeo sveti oganj. Od 1982. on je jeruzalemski patrijarh i svake
je godine krunski svjedok čuda. Autor je dobio dopuštenje da s balkona
crkve promatra sve što se u njoj odvija, da ima pregled nad okupljenim
mnoštvom i reakcijama vjernika. Želi izvijestiti što se događa u crkvi
svetoga Groba te o utjecaju čuda na pravoslavnu tradiciju koja je gotovo
nepoznata kod katolika i drugih kršćana.
Jedna od najpoznatijih ceremonija u Pravoslavnoj crkvi
Čudo
se zbiva svake godine na pravoslavnu Veliku subotu, prema julijanskom
kalendaru. Otkako je sredinom četvrtoga stoljeća Konstantin Veliki dao
sagraditi veliku crkvu svetoga Groba kroz duga stoljeća to je zdanje
trpjelo velika razaranja. Križari su sagradili crkvu u današnjem obliku.
Oko Isusova groba sagrađena je mala kapelica s dvije prostorije – jedan
omanji prostor pred grobom te sami grobni prostor u koji ne može stati
više od pet osoba. Ta je kapelica središte čudesnih zbivanja. Ni jedan
drugi dan u godini crkva nije do te mjere ispunjena kao na Veliku
subotu. Tko želi unići u crkvu, mora stajati i čekati i po šest sati u
redu. Zbog velike navale više stotina osoba ne može jednostavno unići u
crkvu. Dolaze hodočasnici iz svih krajeva svijeta, većinom iz Grčke, a u
novije vrijeme iz Rusije i drugih zemalja istočnoga bloka.
Oko
groba mnogi se hodočasnici okupe već na Veliki petak, gdje prenoće, kako
bi mogli među prvima unići na Veliku subotu u crkvu. Čudo se zbiva u
14.00 sati, ali je već oko jedanaest sati u crkvi kao u uzavrelu loncu.
Slavlje
Otprilike
od jedanaest pa do trinaest sati u crkvi se pjevaju pjesme. Pjevanje
pjesama seže u vrijeme turske okupacije kad bijaše dopušteno samo unutar
svetih prostora pjevati crkvene i svete pjesme. Stalno se ponavlja
refren: “Mi smo kršćani, to smo već stoljećima i zauvijek ćemo to
ostati. Amen”. Pjeva se iz punih grla uz pratnju bubnjeva. Bubnjare nose
na ramenima oko groba, a onda oko 13.00 sati prestaje pjevanje – nakon
toga vlada tišina, napeta šutnja, sve je naelektrizirano u iščekivanju
velikoga događaja kad se objavljuje Božja sila.
Oko 13.00 sati
tiska se izaslanstvo mjesnih vlasti kroz mnoštvo. Nisu to kršćani, ali
su dio samoga obreda. Za vrijeme turske okupacije Palestine bijahu to
muslimani, Turci, danas su to Židovi. Stoljećima je već njihova
nazočnost sastavni dio samoga obreda – oni naime predstavljaju Rimljane
iz Isusova doba. Evanđelja izvješćuju kako su Rimljani zapečatili Isusov
grob da učenici ne bi mogli ukrasti Isusovo tijelo te potom ustvrdili
kako je on uskrsnuo. Jednako i danas pečate židovske vlasti sveti Grob
voskom. Prije pečaćenja vrata običaj je da pretraže cijeli prostor, da
gdje nije skriven kakav upaljač ili žigice koje bi bile dokaz prijevare.
Upravo kao što su onodobno Rimljani jamčili kako nakon Isusove smrti
nije bilo nikakvih manipulacija tako i danas jamče židovski predstavnici
da ni god. 1998. nema nikakve prijevare.
Svjedočanstvo patrijarha
Nakon
što je grob pomno pretražen i zapečaćen cijela crkva pjeva Kyrie
eleison. U 13.45 ulazi sam patrijarh u crkvu. Na čelu velikoga mimohoda
on triput obilazi oko Isusova groba, a potom skida sa sebe svoj
bogoštovni ornat; ostaje samo u bijeloj haljini koju nosi kao znak
poniznosti pred silnom Božjom moći koju će sada doživjeti. Sve su
svjetiljke i svijeće u crkvi utrnute, trnu se i sva ostala svjetla tako
da je veliki dio crkve zavijen u posvemašnji mrak. S dvije velike
svijeće stupa patrijarh u grobnu kapelicu – najprije u mali prostor pred
grobom, a onda u sami prostor groba. Nemoguće je slijediti događaje na
samome grobu, pa stoga donosimo svjedočanstva samoga patrijarha.
“Stupam
pred sveti grob, klečim u svetom strahu na mjestu na kojemu je Isus
nakon svoje smrti bio položen i odakle je uskrsnuo od mrtvih. Moliti u
samoj grobnoj kapelici za mene je uvijek sveti i svečani trenutak. Sveto
mjesto. Tu je On uskrsnuo u slavi, odavle je proširio svoje svjetlo u
cijeli svijet. Ivan piše u prvom poglavlju svoga Evanđelja kako je Isus
svjetlo svijeta. Klečeći u neposrednoj blizini mjesta odakle je on
uskrsnuo od mrtvih čovjek se prenosi u neposrednu blizinu njegova
preslavnoga uskrsnuća. Katolici i protestanti zovu ovu crkvu “crkvom
svetoga Groba”, a mi je zovemo “crkvom Uskrsnuća”. Kristovo je uskrsnuće
za nas pravoslavce središnjica našega vjerovanja. Svojim uskrsnućem
Krist je izvojevao konačnu pobjedu nad smrću, ne samo nad svojim smrću,
nago i nad smrću svih onih koji su mu blizu, u svakom vremenu.
Vjerujem
kako nije nikakva slučajnost da se sveti oganj spušta upravo na tome
mjestu. U Matejevu Evanđelju (28,3) stoji kako se za Kristova uskrsnuća
ukazao anđeo koji bijaše obučen u svjetlo. ‘Pojava mu bijaše kao munja a
odijelo mu bijaše bijelo kao snijeg’. Vjerujem kako je to svjetlo u
koje bijaše odjeven anđeo za Isusova uskrsnuća isto ono svjetlo koje se
pojavljuje na čudesan način svake Velike subote. Krist nas želi
podsjetiti kako je njegovo uskrsnuće stvarnost, a ne nekakav mit. On je
stvarno došao u svijet kako bi svojom smrću i svojim uskrsnućem prinio
nužnu žrtvu da bi se ljudima omogućilo ponovno jedinstvo sa svojim
Stvoriteljem.”
Plavo svjetlo
“U mraku napipavam svoj put
do grobnoga prostora te padam na koljena. Izgovaram tu posve određene
molitve koje su nam tisućljećima prenošene te nakon toga čekam. Ponekada
čekam nekoliko minuta, ali se čudo u pravilu događa odmah nakon što
izmolim molitve. Ispred stijene na kojoj je bio Isus položen rađa se
neopisivo svjetlo. Obično ima plavu nijansu, ali se boja može mijenjati i
poprimati razne tonove. Nemoguće je to opisati ljudskim riječima.
Svjetlo izranja iz samoga kamena kao što se diže magla iz jezera. Čini
se kao da je cijeli kamen obavijen oblakom svjetla. Svjetlo se ponaša
svake godine različno, ponekad ono prekriva samo kamen, drugi put
obasjava cijeli grobni prostor tako da osobe koje čekaju u crkvi
promatraju grob ispunjen svjetlošću. Oganj, svjetlo ne sagorijeva – kroz
16 godina moje patrijaršijske službe u Jeruzalemu te otkako primam
sveto svjetlo to mi svjetlo nikada nije zahvatilo niti opalilo bradu ili
haljine. Svjetlo ima drugu konzistenciju od vatre koja gori u
svjetiljkama”.
“U određenom trenutku svjetlo se izvija i stvara
stup u kome se oganj ponaša drukčije tako da mogu zapaliti svoje
svijeće. Nakon što sam preuzeo oganj zapućujem se van i pružam oganj
najprije armenskom a onda koptskom patrijarhu, a potom svima koji se
nalaze u crkvi.
Simbolično značenje čuda
Kako doživljavate čudo i što vam ono znači za Vaš osobni duhovni život?
“Čudo me svaki put, svake godine duboko potresa. Svaki put ono je
daljnji korak na putu moga obraćenja. Za mene osobno to je silna utjeha,
iskusiti Kristovu vjernost prema nama ljudima. Dokazuje on svoju
vjernost šaljući nam svoje svjetlo svake godine unatoč našim slabostima i
zakazanjima. U svojoj Crkvi doživljavamo mnoga čudesa, čudesa nam nisu
nimalo strana. Često se događa da ikone plaču kad nam Nebo želi
očitovati do koje nam je mjere blizu. Imamo i svetaca koje je Bog
obdario mnogim duhovnim darovima. Nijedno pak od tih čudesa nema toliko
prodorno i simbolično značenje i vrijednost kao čudo svetoga ognja. Čudo
je nešto poput sakramenta. Ono nam uprisutnjuje Kristovo uskrsnuće kao
da se tu sada pred nama i među nama događa”.
I dok patrijarh kleči
u kapelici pred grobom, u crkvi je posvemašnji mrak. Čuje se glasno
moljenje, atmosfera je vrlo napeta. A kad patrijarh izlazi s dvije
goruće svijeće koje osvjetljuju mrak, crkvom odzvanja gromoglasno
klicanje, kao kad padne gol na nogometnoj utakmici.
Čudo kao putokaz do vjere
Čudo
se ne ograničava samo na ono što se odvija u kapelici u kojoj se nalazi
patrijarh. Ono što je vjerojatno mnogo značajnije su izvješća kako se
plavo svjetlo pojavljuje i u crkvi te da je ono i u njoj ‘aktivno’.
Svake godine mnogi vjernici pripovijedaju kako je to čudesno svjetlo
zapalilo svijeće koje su držali u svojim rukama, iznenada i samo od
sebe. Svatko u crkvi iščekuje sa svijećom u ruci nadajući se da će se
same od sebe upaliti. Često utrnute uljanice počinju pred vjerničkim
očima same od sebe gorjeti. Može se vidjeti kako se plavo svjetlo kreće
po crkvi na raznim mjestima. Mnogi su vjernici pod zakletvom
posvjedočili autentičnost izvješća kako su se njihove svijeće upalile
tim plavim svjetlom. Osobe koje doživljavaju čudo iz blizine – bilo da
su im se svijeće spontano upalile, bilo da su promatrale plavo svjetlo –
napuštaju Jeruzalem kao novi, promijenjeni ljudi. Svatko tko sudjeluje u
toj ceremoniji ima svoj osobni ‘prije’ i ‘poslije’ čuda sa svetim
ognjem u Jeruzalemu.
Pitanje autentičnosti
Kao i kod
drugih čudesa ima ljudi koji smatraju kako je to najobičnija prijevara,
djelo pravoslavne promidžbe. Misle kako na grobu postoji neko tajno
skrovište na kome se pale svijeće. Međutim, kritičari se moraju suočiti s
mnogi protupitanja. Upaljači i žigice su relativno novija otkrića. Samo
nekoliko stoljeća, a čudo traje od najranijih kršćanskih vremena. Oni
službenici koji pretražuju grob svjedoci su kako unutra ništa nije
skriveno. Najsnažniji dokaz kako sve nije prijevara nije samo
svjedočanstvo patrijarha nego i svjedočanstvo tisuća nepristranih
hodočasnika čije su se svijeće spontano užegle. Čudesa se događaju,
čudesa je činio Gospodin, ali ona ne vode nužno u vjeru. Vjera je uvijek
dar, ne zasluga. Smisao čuda nije baciti nekoga na koljena. Čudo nije
oružje kojim druge pobijamo, nego je uvijek izvor radosti za sve,
poticaj da proničemo tajne svoje vjere, da nosimo svijetu Svjetlo –
Krista Gospodina. Bog i danas djeluje na čudesan način u svojoj Crkvi,
svomu stvorenju.
Priredio fra Tomislav Pervan
Međugorje, 23. travnja 2011.
Izvor: blog.dnevnik.hr
<3 +++
